Početak, kraj i sve između: trkački dnevnik s Popišanca
na koji vodi baš svaki put u Slatini
Kad bi Ana, trkačica na Popišanac trailu u Slatini, jednoj od omiljenih postaja Slavonsko–baranjske Trail lige, vodila svoj dnevnik, on bi tog listopadnog dana, kada je po prvi put sudjelovala na utrci, zvučao ovako:
Subota, rano jutro
Danas je taj dan. Idem na utrku u kojoj kažu da moraš „upoznati sebe“. Iskreno, ja sam planirala samo istrčati, popiti čaj i glumiti osobu koja zna što radi. Ustala sam na desnu nogu, odličan znak. Ako ništa, bar ću padati na onu drugu. Jer, rekli su mi; ta mokra staza, zafrknuta je, izvlači iz tebe najbolje. Ni ne znaš koji mišići mogu boljeti dok je ne prođeš.
08:20 – Park kod Sekvoje
Jubilarno izdanje utrke donijelo je veliku promjenu: start, cilj i proglašenje kod stare, dostojanstvene Sekvoje. Toliko je monumentalna da sam joj se umalo ispričala jer imam tek dva desetljeća. A ona…što je ona tek vidjela kroz svoja stoljeća…
Atmosfera oko mene pršti adrenalinom, uzbuđenjem. Jakne šušte, ljudi se osmjehuju i pozdravljaju. Istežem listove i pretvaram se da to radim svaki dan (ne smijem na prvu ispasti totalni amater). Gledam ljude svih generacija, više nas je od 120 i mislim si:
„Ovo nije samo utrka. Ovo je skup svih nas koji volimo prirodu, jesenske boje i osjećaj da ti srce lupa iz svih pravih razloga.“
10:00 – Start
Kreću Mali i Veliki Popišanac. Krećem i ja, s toliko energije da bih mogla napajati male kućanske aparate. Kolona trkača polako se odvaja prema single trailovima, a ja shvaćam da sam odmah krenula prebrzo. Ako ovako nastavim, moja pluća će predati ostavku već na prvom kilometru. Kažu mi, polako, tek ćeš vidjeti što te čeka.
10:45 – Šuma diše, a i ja pokušavam
Ulazimo u srce staze. Lišće pod nogama mekano je kao tepih, čini mi se kako sve diše; zemlja, drveće, mahovina, kora…Osjećam bol u mišićima, laganu paniku jer sam shvatila da je prva trećina staze bila samo zagrijavanje. Obronci s kojih puca pogled na nevjerojatne prizore dozivaju me. Varav je to zov. Za svaki metar moraš uložiti napor.
A onda me udari misao: Popišanac nije obična staza. Za njega kažu da je početak i kraj svega. Tko želi odmoriti glavu, odlazi tamo uživati u prirodi.
Tko traži izazove, stiže biciklom ili s planinarskom opremom, pun samopouzdanja.
Izletnicima je prilika za zaborav od svakodnevnice i briga, prvi poljubac, fotografiju s djetetom pod krošnjom starog drveta.
A mi trkači? U svakoj krivini vidimo priliku da pomaknemo granice, vlastite i tuđe (najčešće granicu pristojnog disanja).
Izletnicima je Popišanac pojam. Ljudi dolaze sa svih strana, kao da vrijedi pravilo: svi putovi vode u Rim, osim kad skrenu u Slatinu — onda vode na Popišanac. I stvarno, gdje god da kreneš, prije ili kasnije završiš ovdje, kao na nekakvom „trail hodočašću“.
U bilo koje doba godine.
Pored mene protrči trkač s blatnom crtom preko čela i dovikne: „Pao sam, ali vrijedilo je!“
Razmišljam: „Odlično, znači nije samo do mene.“
Shvaćam da je blato ovdje vrsta uniforme; ako ga nosiš, službeno si dio ekipe. Znak ponosa.
11:55 – Povratak i cilj
Približavam se Sekvoji. Ne znam dišem li ili zviždim, ali ne stajem. Ulazim u cilj kao da sam upravo osvojila svijet (granice koje nosim iznutra su se raspršile skroz).
Kod Sekvoje stoje finišeri, medalje, voda, smijeh i pokoja pobjednička suza. U zraku se osjeti ponos, pomiješan s onom slatkom iscrpljenošću zbog koje se pitaš zašto si ovo sebi napravio (a potajno već planiraš kad ćeš opet).
14:00 – Proglašenje
Pljesak, veselje i osmijesi kao da je netko svima dao doživotnu zalihu vitamina D, serotonina i otplatio im posljednju ratu kredita. Čak i oni koji su finiširali posljednji, stoje kao pobjednici. I jesu. Pobijedili su kilometre, mišiće koji su vrištali i onu malu sumnju koja šapće: „Možda nisi za ovo.“
E pa: jesu! I svatko, tko prošeta, protrči ili se provoza Popišancem, uvijek je na pravom mjestu.
Na onom na kojem, kad iscijediš posljednji atom snage, sve vratiš slasnom porcijom graha.
16:03 – Staza koja sve objašnjava
Popišanac je danas bio sve: utrka, festival, učionica u šumi i najljepši podsjetnik da je tijelo stvoreno za kretanje, a duh za smijeh. Postoji nepisano pravilo ove utrke; „sa svakim se može popričati“, pa se nakon podjele medalja i slasnih sendviča dijele čašice razgovora, iskustvo, podrška.
Kući odlazim blatna i sretna. U mene su se upisali prizori koji će me grijati u hladnom uredu, kad se u ponedjeljak vratim na posao.
Katarini, koja je najavila dolazak u Slatinu sljedeći vikend, poslala sam poruku:
„Kad dođeš, vodim te na Popišanac. Ne brini, staza sama sve objasni. Ako tresneš u blato ili se posklizneš na lišće, objasnit će ti još bolje.“
A u dnevnik sam dodala:
„Bilo je sjajno. Ali i dalje ne znam zašto svi na jednom dijelu staze skačemo u zrak? Možda zbog ptica. Možda zbog te slobode. Čovjek poželi biti nešto više od traga na zemlji. Popišanac će ga znati“.
Kao što vidite, Ana nema odgovore na sva pitanja. Ali jedno zna: vraćat će se ovoj stazi koja grli Slatinu i njene obronke i poziva sve da je istraže.
A vi? Kad vi stižete na Popišanac?
Fotografije: Udruga Motiv
