Kad vas Sokol odnese Papukom, kući ćete se vratiti s novim pričama
Znate li priču o križevima putašima? Uvijek su na vidljivom mjestu, na ulazu u selo ili na raskrižju, izblijedjeli od sunca, mraza i kiše, s ponekim lampašem koji još uvijek svijetli ili stručkom cvijeća što ga ostavlja neka brižna duša.
Oni ne čuvaju samo ljude, nego i priče o njima: o onima koji su se zavjetovali postaviti križ na to mjesto, zahvaliti za milost ili zatražiti zaštitu. Križ krajputaš vapaj je i zahvala u jednom, trajni putokaz prema dobru. Uvijek okrenut prema cesti ili putu, kao da čuva onoga koji dolazi i onoga koji odlazi, jer ne zaboravlja svoje obećanje – biti tu, biti prisutan. Da se na trenutak zastane, usred žurbe svakodnevice, i prisjeti važnosti tog jednog, tihog trenutka.
Zašto priča o križevima putašima u uvodu priče o terenskom jahanju na imanju NIK Orahovica? Zato što su putaši čuvari vremena, ritma života koji polako nestaje. Oni su orijentiri u pamćenju svakog mjesta. Sve to je i Nikola, vlasnik imanja NIK Orahovica, koji u Bankovcima nudi terensko jahanje turama oko Zdenaca i po Papuku. Među rijetkima danas uzgaja konje, a trag je ostavio u brojnim natjecanjima u western jahanju, izložbama konja i kočijama koje su postale dio svadbenih svečanosti i trajnih uspomena.
Nikola je čovjek koji je vidio svijeta. Kao student proputovao je autostopom dio Europe do Istanbula, a potom ga je ista vrsta avanture odvela do Gibraltara i Maroka. Upoznao je stotine ljudi i naučio prepoznavati želje i radosti onih koje mu je život stavljao na put. Zaključio je jednostavno: svaka zemlja ima nešto posebno, ali Hrvatska ima sve.
Ima šume, ravnice i livade. Ima plodna polja i more. Potoke i rijeke, brda i planine. A ponajprije ima povijest i baštinu. Podravina i Slavonija ispisivale su povijest svojih gradova i sela brigom o konjima, vjernim prijateljima ljudi od pamtivijeka, suputnicima u radu, putovanju i preživljavanju.
Tko poznaje Nikolu, reći će da su konji odraz njegove duše: željne slobode i novih iskustava, ali vjerne svome gazdi. Za Nikolu je to vjernost baštini i želja da svu ljepotu – od prirode do ljudi – podijeli s gostima koji na njegovo imanje dolaze iz Hrvatske i iz dalekih krajeva.
HRPTOM PAPUKA NA HRPTU KONJA
Nikola gostima nudi pogled na livade i šumarke, na puteve koji povezuju planinarske staze i pitome seoske ceste. Pitka voda iz bunara vraća u djetinjstvo ili pruža prvi, iznenađujući osjećaj onog trenutka kada zubi „trnu“ od hladnoće.
Priča o Nikoli i njegovim konjima u svojoj je srži priča o prijateljstvu, predanosti i ljubavi koja se ne prekida, već se prenosi. To je priča o čovjeku koji je cijeli život proveo uz konje i o dvjema mladim ženama koje s istim žarom i poštovanjem nastavljaju brigu o tim plemenitim životinjama, svaka na svome imanju.
Od nekadašnjih osam konja, uz Nikolu su danas ostala samo dva – Sultan i Sokol, njegovi najvjerniji suputnici. Ostali su pronašli novi dom u sigurnim i brižnim rukama Tene Major iz Bankovaca, koja ih je s puno pažnje i srca uključila u svoju veliku obitelj na imanju koje danas broji više od pedeset grla. U ovu priču prirodno se uklapa i Tamara Prka, čija su tri konja njezine tri velike ljubavi.
Ljudi poput Nikole, Tene i Tamare podsjetnik su da prava ljubav prema konjima ne poznaje granice ni generacije. Upravo su oni „krivci“ što jedno malo selo danas živi s više jahaćih konja nego ostatak cijele Virovitičko-podravske županije.
Nikola i Tena, trenerica jahanja, danas zajedno vode goste turama oko Bankovaca i Zdenaca te po Papuku, otkrivajući im ono najljepše o životu, ljudima i prirodi.
Jer tura po Papuku sve je samo ne obična. Višesatno jahanje odvodi avanturiste duboko u srce ove slavonske planine. Dok je jahač na leđima, na hrptu konja, prolazi i hrptom Papuka – katkad pitomim livadnim puteljcima, katkad izazovnijim planinarskim stazama.
Nikola i Tena putem ukazuju na život kojim Papuk obiluje. Dvadesetak kilometara prođe gotovo neprimjetno kada se pomiješaju mirisi trave i zemlje, šuštanje lišća i smijeh jahača koji se razlijeva bogatom šumom, uz priče koje povezuju prošlost i sadašnjost.
Poznavatelji šume kažu kako životinje, više nego ijedan kompas ili moderna navigacija, znaju osjetiti pravi put, a na leđima Sultane, Sokola i drugih konja ta se misao pretvara u životnu mudrost.
Na emocionalnoj karti srca, ovakva su terenska jahanja označena posebnom bojom. Ponekad crvenom, zbog snage i ljepote dojma koji ostavljaju, ponekad bijelom, zbog mira, trenutka kada se odraz oblaka prelomi na brzoj površini bistrog obližnjeg potoka.
Dok vrijeme polako prolazi, Nikola i Tena ukazuju na svijet koji šuma inače čuva za sebe, ali ga ovaj put otkriva onima otvorena srca: zrna kukuruza ostavljena na hranilištu za divljač, gnijezdo savijeno visoko u krošnjama, stablo koje je oborio vjetar, a koje sada služi prirodi; kao hrana, sklonište i podsjetnik na prolaznost.
USPOMENA I ODGOVORNOST
„Priroda mijenja čovjeka. Kada bi ljudi znali koliko ljepote skriva, istraživali bi je svakog dana. Moj je cijeli život vezan uz konje i najveća mi je radost kada puninu iskustva jahanja, mira, sigurnosti i boravka u prirodi jahači osjete i sami. Sa svake se ture vraćamo drugačiji“, govori Nikola, čuvar baštine i djedovine.
Prije negoli gosti napuste imanje i dođu do ceste koja će ih odvesti starim putem kući, Nikola se pobrine za još jednu uspomenu – onu koja uključuje domaću peku i vatru koja grije i iznutra, nekim poznatim, drevnim jezikom, pjesmom i dobrom pričom. Jer iskustvo vrijedi tek onda kada se podijeli.
A svatko tko ovamo dođe, ne odnosi samo uspomenu, nego i odgovornost, da dio tog mira, tog puta i te priče ponese sa sobom i proslijedi dalje. Kao i križevi putaši uz cestu, i ovo je mjesto koje tiho ostaje kao orijentir onima koji još znaju gledati, slušati i vraćati se.
Fotografije: NIK Orahovica
