Pustolovina uz koju ćete osjetiti kako vam legende šapuću
Drava nije samo „voda koja teče“. Ona je putovanje. Žila kucavica prirode. Igra skrivača između muljevitog dna i promjenjivog neba. Učionica na otvorenom.
Zato, odlučite li se na kanuing Dravom, jedno morate znati: ona je prije svega rijeka koju se mora poštovati. Prije prvog zamaha veslom, treba zastati i osluhnuti: što to rijeka danas govori.
Upravo zato obiteljska, prijateljska ili solo pustolovina na Dravi započinje u Posjetiteljskom centru „Dravska priča“ u Noskovcima ili u Centru za posjetitelje Križnica. To je točka upoznavanja. Što je snaga rijeke Drave? Koja su njena pravila, a tko stanovnici? Tek tada ste spremni.
Osjećaj je poseban, kada vas Drava prihvati u svoje snažne, ali opet sigurne vodene ruke. Ovdje nema buke. Nema žurbe. Samo ritam veslanja i pogled koji luta. Već nakon koje minute, dijete se pretvara u malog istraživača; vidici se šire, s pticama kao da pristižu i pitanja: što to tamo raste uz obalu? Kakva je ovo životinja?
Za odrasle, veslanje znači povratak jednostavnim stvarima. Udahni, opusti se. Primijeti sve boje ove čudesne rijeke. Krajičkom oka zapazi mreškanje na površini. I pusti da te Drava vodi.
RUKAVCI, SPRUDOVI PUNI ŠKOLJAKA I PTICE SJAJNIH BOJA
Drava je drugačija baš svakog dana.
Kad je vodostaj visok, rijeka otvara svoje tajne prolaze. Kanu tada ulazi u rukavce, uske vodene putove među drvećem i obalama. Labirint je to koji je priroda izgradila za one koji znaju cijeniti trud.
Vrbove grane gotovo dodiruju površinu. Poplavne šume izgledaju kao da su izašle iz bajke. Tu djeca mogu zamisliti dravske vile, kako plešu, te ljepotice koje čuvaju rijeku i otkrivaju se u zoru ili sumrak. Kao da im zaigrani smijeh odjekuje sa svakim zamahom vesla. Ili je to samo Drava? Neka ostane tajna – tamo će zauvijek živjeti.
Kad se voda povuče, pojavljuju se sprudovi – pješčani otoci usred rijeke. Tu se može pristati, protegnuti noge i promatrati svijet oko sebe. Tko prvi vidi pticu? Tko pronađe tragove u pijesku? Školjke? A možda šetačima u tišini šapne i Dravski vilenjak, gledajući iz sjenki rukavaca. Vidite li vretence (vilin konjica), lako je moguće da je i on u blizini. Legende tome i služe; otvoriti vrata tamo negdje, na rubu mašte i želje, osjetiti neobjašnjivo, sačuvati što nestaje.
STANOVNICI RIJEKE – VIDLJIVI I SKRIVENI
Na sprudovima često stoje čaplje, rode, male čigre i patke. Iznad vode pljesne krilima vodomar, a u krošnjama se čuju djetlići i šojke.
Tik do pješčane obale, bregunice, vodomari i pčelarice marljivo kopaju tunele u strmim dravskim obalama. Ptice su to koje svoj dom ne grade među zvijezdama, u krošnjama, već na sigurnom – u zemlji, gdje će ih Drava čuvati i hraniti majčinskom brigom.
Dabra možda nećete vidjeti, ali Drava će vam pokazati njegove tragove. Grane s uredno izgrickanim rubovima otkrivaju da je tu bio pravi majstor gradnje. Negdje u blizini, tiho i neprimjetno, možda prolazi i vidra.
U biljkama uz obalu, među vrbama i topolama, skrivaju se mali stanovnici rijeke – vodene biljke, žabe i kukci koji život čine živahnim i bogatim. Veslanje ovdje otkriva da je jedna rijeka dom za tisuće života. Danas ste ovdje, u nečijem dnevnom boravku.
MALA ŠKOLA VESLANJA, VELIKA POŠTOVANJA
Veslati nije uvijek lako. Ruke se umore, ali srce se raduje. Upravo tu Drava uči jednu važnu lekciju: kao i ovu rijeku, svu prirodu treba poštovati. Ona je lijepa, ali snažna. Treba joj se prilagoditi. Brinuti o njoj. Stručno vođene ture kanuinga ponekad i uz pripadnike HGSS-a, osiguravaju svakog veslača. Ali i znanje – jer Dravu treba poznavati, da bi joj se prišlo.
Kad djeca vide kako čaplja stoji na sprudu ili zamisle vilinsku sjenku koju prenosi ptica, shvaćaju da je ovo pustolovina koja nema kraja. Tek početak čiji će kraj ispričati u suradnji s prirodom. Odrasli, dok veslaju rukavcem, osjećaju „vremensku zonu Drave“, onu koju ne mjeri sat, već doživljaj.
Svijet drugačiji od onog na kopnu. Zato je i za njih kanuing poseban.
Mitski svijet će možda ostati na Dravi, no tišina koja poziva na slušanje, promatranje i povjerenje u nešto više od snage svojih ruku ostaje i daleko duže od trena kada se kanu vrati na obalu.
Kao da je ova naša čudesna rijeka svoj tok nastavila u samom čovjeku. Čekajući da uskoro nastave razgovor. Ili započnu novu priču.
