Ovdje se spuštate niz Dedov nos i preko Babinih guzova stižete
do Orahovice ili na Jankovac
„Halo, Andrej, gdje si? Jesi se već spustio niz Dedov nos? Ja sam na Babinim guzovima, spuštam se preko Žutog kanistera i idem kod Dva majmuna.“
„Evo me, treba mi još malo, išao sam s Ivačke glave, prešao sam Koprivnato brdo, Nevoljaša, a sad ću na Mrcinu pa se nađemo kod Jankovca!“
Ako vam ovo zvuči kao početak dobre komedije, niste daleko od istine — barem kad je riječ o imenima. No šala prestaje onog trenutka kada shvatite da Andrej i Mario zaista postoje i nalaze se na Papuku, vozeći neke od najzahtjevnijih i najuzbudljivijih biciklističkih staza u ovom dijelu Hrvatske.
Biciklističke rute o kojima ovdje govorimo nisu one u kojima se Papuk obraća početnicima. To su staze na kojima Andrej zastaje i kaže: „Hej, ovog nema na karti“ (a zapravo samo želi malo ukrasti zrak), dok Mario odgovara: „Ima, samo nije za ljude.“
Ne, nemojte dolaziti ovamo ako imate „kondiciju s asfalta“. Papuk će znati da ste lažnjak. Planinu kojoj se vrhovi zovu Kapavac, Dedov nos, Propucana šajba ili Brankova jaruga ne možete obmanuti. Dajte, budite realni.
„Ajde, ovo je zadnji uspon“, potaknut će kolega drugog, u nadi da neće otkriti kako je uspona još jako puno. To su, znate, rečenice zbog kojih se Papuk najviše smije. Ovdje se ne dolazi po medalje, nego po priče.
DOBRA STAZA TESTIRA, ODLIČNA OTKRIVA DO KRAJA
Dobra staza te testira, odlična te ponizi, odnosno, otkriva do kraja, reći će iskusni biciklisti. Ako niste u stanju, uz litre znoja, brze reflekse i gotovo životinjsku snagu, upravljati biciklom po zahtjevnim stazama Papuka, odaberite neki drugi način. Nemojte se sramotiti pred Papukom. On je planina koja pamti.
Papuk ima čak 11 vršnih dijelova (grebena), a njihovi lokalni nazivi daju krajoliku dodatni karakter, baš kao i usponi i spustevi koji ne testiraju samo bicikle, nego i hrabrost onih koji ih voze do krajnjih granica. A onda i malo dalje. Imena vrhova birali su ljudi, potaknuti nečim između iskustva i unutarnjeg prosvjetljenja. Rekli smo dovoljno. Na biciklistima je da istraže zašto.
Kad predstavljamo biciklizam na Papuku, koji broji oko 200 kilometara uređenih biciklističkih staza kroz Jankovac, Veliku, Zvečevo, Kutjevo i Orahovicu, kao i više od 30 kilometara downhill biciklističkih staza, mogli bismo ga prikazati na dva načina.
Mogli bismo govoriti o laganim rutama, o biciklističkim putevima koji prolaze vlakama i šumskim cestama i grade mrežu od gotovo 2000 kilometara sjajne avanture kroz prirodu.
Možemo pisati o ljepotama krajolika u svakom godišnjem dobu, šumskim predjelima koji bi botaničarima ubrzali puls (božikovina), o plahim životinjama živih boja krzna koje bi influenceri morali zabilježiti za objavu (srna, lisica, jazavac), o pedesetak potoka koje staze presijecaju dok bicikli klize preko tihog, žuborećeg ritma…
Ali — ne!
INSTINKT „ZAVEZAN“ ZA VOLAN
Ovaj dio priče je onaj zbog kojeg ne stignete baciti oko na panoramu od 360 stupnjeva jer su vam instinkti vezani uz volan i pola metra kamena ispred sebe. Srce preskače, ispod kacige znoj se slijeva. Ruke drhte. Noge mole za milost, kao i kočnice. To nije panika. To je onaj nevjerojatan osjećaj kada adrenalin, u svakoj stanici, traži još.
Kotači melju prašinu, ostatke nekadašnjeg vulkana pretvorenog u sitni makadam, a svaki zavrtaj je borba za dah. Uspon je bitka, svaki metar je snalaženje u prostoru (ograničen) i vremenu (neograničeno: „Koliko je još do vrha?“ „Ovisi koliko puta staneš.“).
Manevarski prostor, procjena, refleksi i čista ljudska snaga u sekundi odlučuju hoće li kotač i biciklist ostati na stazi ili završiti put udarcem ili padom. Te sekunde neizvjesnosti, a onda i pobjede nad sobom, razlog su zbog kojeg ovaj sport poziva na Papuk samo odvažne. I one koji znaju da su na usponu svi iskreni, a na spustu — hrabri.
„Ako želite znati koji su to trenutci koji obilježavaju vaš život, za upisati u dnevnik ili memoare, samo se s Kapavca spustite dolje prema Starom gradu i Ružica gradu. Pri brzini od 60 kilometara na sat, spust od gotovo 90 stupnjeva čuda čini za memoriju i selektivno pamćenje. Cijeli vaš život stane u 10 sekundi. Jasno kao kristal. Pravi urednički izbor. Doslovno. Shvatite da Papuk ne oprašta površnost. Ovdje se biciklisti rađaju s adrenalinom u venama. Papuk od čovjeka napravi ovisnika o strahu i užitku u istoj sekundi.“ — podijelio je nezapisano, ali proživljeno iskustvo jedan biciklist koji se redovno vraća izazvati sebe i sudbinu na Papuk.
DOMAĆIN S OAZOM U SRCU
Naravno, nisu sve staze na Papuku tako izazovne i teške. Dok naši Luka i Marko broje zvijezde u sred bijela dana, prevaljujući kilometre biciklom na usponu dugom 700 metara, Martina i Jelena, dvije mame, uživaju u prekrasnoj vožnji, također biciklom, uz Planinarski dom i slap Skakavac. Djeca, Lea i Tin, u polaganom ritmu slušaju kako kotačići prolaze drvenim mostovima, kako šuška lišće i ptice se spuštaju na površinu jezera, žedne vode i osvježenja.
Uz livade i šumski put, Papuk je ovdje mirnijeg karaktera, potpuno druga ličnost za drugu vrstu gostiju; domaćin u čijem srcu nisu kamen i napetost u žilama, već oaza i blagost.
Andrej će se spustiti s Tri karnistera, Mario s Nevoljaša, Martina i Jelena vratit će svoje bicikle na ulaz u Jankovac, a Lea i Tin isprazniti džepove pune šarenog lišća, cvjetića i zanimljivih kamenčića koje su pokupili usput.
Svi će se naći na Jankovcu, popiti sok ili kavu i krenuti kući, ispunjeni.
I svatko će imati potpuno različitu priču koju će o ovom danu ispričati prijateljima i kolegama.
Jer, to je tajna Papuka. Naoko, uvijek isti, a svatko će ga doživjeti na svoj način.
